Kada čujemo izreku da sport i politiku ne treba miješati, često se zapitamo koliko ona uopće odgovara stvarnosti. Posebno u Hrvatskoj, gdje su brojni sportski velikani tijekom proteklih tridesetak godina koračali hodnicima Sabora, nosili stranačke iskaznice i pokušavali osvojiti glasove birača jednako strastveno kao što su prije osvajali medalje i trofeje.

Zašto uopće sportaši ulaze u politiku? Odgovor nije jednostavan kao što se čini na prvi pogled.

Sportska slava kao politički kapital

Popularnost koju sportaši stječu na terenima, u dvoranama i na borilištima predstavlja neizmjerno vrijedan resurs u političkom svijetu. Prepoznatljivost imena, pozitivne asocijacije vezane uz uspjeh i pobjede te percepcija discipline i upornosti čine sportaše privlačnim kandidatima za političke stranke svih orijentacija.

U Hrvatskoj je taj fenomen posebno izražen. Zemlja koja je svoju međunarodnu prepoznatljivost velikim dijelom gradila upravo na sportskim uspjesima, logično gleda na svoje šampione kao na potencijalne nositelje političkih poruka.

Biserka Perman predstavlja jedan od najzanimljivijih primjera ove pojave. Najuspješnija hrvatska kuglačica u povijesti, osvajačica 38 prvenstava Hrvatske i 17 prvenstava Jugoslavije, vlasnica 23 reprezentativna odličja i četiri svjetska rekorda, svoju je sportsku karijeru nadogradila političkim angažmanom. Od 2003. do 2008. godine sjedila je u klupama Hrvatskog sabora kao zastupnica SDP-a.

Njezin primjer pokazuje kako sportski uspjeh može otvoriti vrata koja bi inače ostala zatvorena.

Ćiro i poseban odnos s Tuđmanom

Kada se govori o vezi sporta i politike u Hrvatskoj, nemoguće je zaobići Miroslava Ćiru Blaževića. Legendarni nogometni trener, čovjek koji je hrvatsku reprezentaciju doveo do brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, održavao je blizak odnos s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

To prijateljstvo nije bilo tek protokolarna ljubaznost između dviju javnih osoba. Blažević je otvoreno isticao svoje političke stavove i povezanost s vladajućom garniturom devedesetih godina. Njegova karizmatična osobnost i komunikacijske vještine činile su ga prirodnim kandidatom za političku arenu.

Je li ta veza pomogla ili odmogla percepciji hrvatskog sporta? Mišljenja su podijeljena i danas, gotovo tri desetljeća kasnije.

Rukometni velikani u stranačkim vodama

Rukomet je sport koji je Hrvatskoj donio neke od najsjajnijih trenutaka. Olimpijsko zlato iz Atene 2004. godine ostaje urezano u kolektivno pamćenje nacije. Nije stoga čudno da su upravo rukometaši iz te zlatne generacije privukli pažnju političkih stratega.

Vlado Šola, legendarni vratar koji je branio hrvatsku mrežu u tim zlatnim danima, nedavno je napravio korak koji je iznenadio mnoge. Pridružio se Socijaldemokratima, stranci lijevog centra. Njegova odluka pokazuje kako sportaši ne biraju nužno političku opciju prema očekivanjima javnosti.

Lino Červar, još jedna ikona hrvatskog rukometa, također se okušao u političkim vodama. Trener koji je vodio reprezentaciju do brojnih uspjeha pokazao je da njegova ambicija seže i izvan sportskih dvorana.

Zašto lijevo, zašto desno?

Zanimljivo je promatrati kako se hrvatski sportaši raspoređuju duž političkog spektra. Neki su se priklonili konzervativnijim opcijama, drugi su odabrali socijaldemokratske ili liberalne stranke. Ne postoji obrazac koji bi pouzdano predvidio političku orijentaciju sportaša na temelju njihove discipline ili uspjeha.

Ta raznolikost zapravo odražava složenost samih sportaša kao pojedinaca. Oni nisu monolitna skupina s identičnim vrijednostima i pogledima na društvo. Baš kao i ostatak populacije, nose sa sobom različita životna iskustva, obrazovanje i uvjerenja.

Olimpijci koji su zastupali i lijeve i desne opcije svjedoče o toj raznolikosti. Medalje i trofeji ne dolaze s ugrađenim političkim kompasom.

Izazovi prijelaza iz sporta u politiku

Sportska karijera i politička karijera zahtijevaju različite vještine, premda postoje određena preklapanja. Disciplina, upornost i sposobnost rada pod pritiskom korisne su u oba područja. No, politika traži i nešto što sport često ne razvija u dovoljnoj mjeri.

Sposobnost kompromisa. Vještina pregovaranja. Razumijevanje složenih društvenih i ekonomskih pitanja. Strpljenje za spore birokratske procese.

Mnogi sportaši koji su ušli u politiku brzo su shvatili da pravila igre nisu ista. Na terenu postoji jasna pobjeda ili poraz. U politici su stvari daleko zamršenije.

Neki su se prilagodili i opstali. Drugi su se, razočarani, povukli natrag u sfere koje bolje poznaju.

Motivacija iza političkog angažmana

Što tjera čovjeka koji je postigao vrhunac u svom sportu da se upusti u posve novo područje? Razlozi su raznoliki koliko i sami sportaši.

Za neke je to iskrena želja za društvenom promjenom. Sportaši često dolaze iz sredina koje su ih naučile vrijednosti poput poštene igre, jednakih prilika i važnosti timskog rada. Te vrijednosti žele prenijeti na širu zajednicu.

Za druge je politika logičan nastavak javnog života nakon što sportska karijera završi. Navikli na pozornost medija i javnosti, teško se mire s nestankom iz žarišta interesa.

Postoje i oni kojima stranke nude konkretne materijalne benefite, pozicije i utjecaj. Bilo bi naivno ignorirati tu dimenziju.

Međunarodni kontekst pojave

Hrvatska nije jedina zemlja gdje sportaši ulaze u politiku. Diljem svijeta možemo pronaći primjere bivših sportskih zvijezda koje su postale političari, neki čak i šefovi država.

George Weah, legendarni liberijski nogometaš i dobitnik Zlatne lopte, postao je predsjednik svoje zemlje. Vitali Kličko, prvak u boksu, danas je gradonačelnik Kijeva. Imran Khan, kapetan pakistanskog kriket tima, vodio je vladu svoje države.

Ti primjeri pokazuju univerzalnost fenomena. Sportska slava nadilazi granice i kulture kao potencijalni politički kapital.

Uspjesi i neuspjesi na novom terenu

Kako su se hrvatski sportaši zapravo snašli u politici? Ocjene variraju ovisno o kriterijima koje primjenjujemo.

Neki su ostavili konkretan trag u zakonodavnom radu. Njihov glas u Saboru pridonio je donošenju odluka koje su oblikovale hrvatsko društvo. Jesu li te odluke bile dobre ili loše, pitanje je koje nadilazi okvire ovog teksta.

Drugi su u politici proveli tek kratko vrijeme, razočarani tempom i načinom funkcioniranja sustava koji se drastično razlikuje od sportskog svijeta iz kojeg dolaze.

Treći su pak ostali na marginama, nikada ne ostvarivši utjecaj koji su možda očekivali kada su uzeli stranačku iskaznicu.

Što budućnost donosi?

Gledajući trenutnu generaciju hrvatskih sportaša, sasvim je izvjesno da će neki od njih u budućnosti pokucati na vrata političke arene. Uspjesi na velikim natjecanjima, od Olimpijskih igara do svjetskih prvenstava, stvaraju nova poznata lica s potencijalom za političku karijeru.

Hoće li oni naučiti iz iskustava svojih prethodnika? Hoće li izabrati stranke koje odgovaraju njihovim stvarnim uvjerenjima ili će se voditi pragmatičnim računicama?

Vrijeme će pokazati. No, jedno je sigurno: veza između sporta i politike u Hrvatskoj neće uskoro nestati. Previše je toga što te dvije sfere povezuje, od potrebe stranaka za prepoznatljivim licima do želje sportaša da svoj utjecaj prošire izvan granica terena i dvorana.

Tanka linija između dva svijeta

Sport uči natjecatelje da daju sve od sebe, da se bore do posljednje sekunde i da poštuju pravila igre. Politika često djeluje po drukčijim načelima, u kojima je kompromis vrijedniji od pobjede po svaku cijenu.

Sportaši koji uspješno prelaze tu granicu moraju proći svojevrsnu transformaciju. Ne mogu više računati samo na fizičke sposobnosti ili tehničku virtuoznost. Moraju ovladati govorom tijela koji odiše diplomatskom umješnošću i rječnikom koji balansira između jasnoće i taktičke dvosmislenosti.

Neki od njih to uspijevaju. Većina ne uspijeva.

Ali svaki pokušaj, uspješan ili ne, dodaje novu stranicu priči o kompleksnom odnosu hrvatskog sporta i politike. Priči koja se piše već tri desetljeća i koja će se nastaviti pisati sve dok god postoje ambiciozni sportaši spremni zamijeniti dresove odijelima i medalje zastupničkim mandatima.